Stigao je bor!

Jucer smo kupili bor. Jeeee! Predivno mirisi cijeli stan. Ovdje se borovi kupuju vec nakon Thanksgiving-a, znaci, odmah pocetkom prosinca. Izgleda da je ovaj malo veci od onog kojeg smo imali prosle godine jerbo sam na pola kicenja shvatila da nemam dovoljno ukrasa te sam morala u emergency shopping spree. No, mislim da je na kraju sve ispalo OK i da smo sretni i bor i mi.

Pusa,

I.

Kolumbija Report

Gloria, Rita, Patty i ja u peruanskom restoranu

Da se malo javim prije "guzve" koja slijedi...

Danas nam dolazi Amy, Jeffova mladja sestra, a sljedeci vikend Masa. Znaci, puna kuca dragih ljudi! Idem po Amy na aerodrom danas popodne, a trenutno radim omiljene kucanske poslove, tipa ribanja kade, pranja podova i ostalo, ne bi li sve blistalo kad mi dodje sogica.

Enivej, U Bogoti je bilo zanimljivo/naporno/korisno/drugacije. Bogota je ogroman grad, od otprilike 8 milijuna stanovnika, na 2,600 metara nadmorske visine, s brdima svuda u okruzenju. Jako je zagadjeno, prenatrpano, guzva je 24 sata i grad, bas kao i recimo NY, nikad ne spava. Ljudi su dragi, vedri, nasmijani, muzikalni, poneki vrlo, vrlo siromasni. Muzike nikad ne nedostaje, bilo od ulicnih sviraca, do autobusa koji prevoze ljude i iz kojih tresti. Umjetnost im je lijepa, vesela, sarena... Za razliku od Managve ciji je centar kompletno stradao u jakom potresu sedamdesetih i koji nikad nisu ponovno izgradili, ovaj grad ima staru jezgru, lijepe crkve, spomenike, ali ono sto mu nedostaje, vjerojatno zbog toga sto je u biti na vrhovima Anda su parkovi, zelene povrsine, vrtovi...jednostavno nema mjesta. Tako da gotovo svi zive u stanovima, visokim neboderima, a gotovo nitko u kucama.

Promet je najgori od svega: voze kao manijaci i jednostavno ima previse automobila. Za razliku od Evrope i Amerike, u Latinskoj Americi pjesaci nemaju prednost. Nitko nece stati cak ni kad se pjesacima upali zeleno svijetlo. Ako ne pazis, ode glava...

Sto se posla tice, bilo je super. Naravno, bilo je tesko prevoditi na sva tri jezika i to konstantno mijenjajuci jezik ovisno o tome tko se obracao Bosancima i kome su se oni obracali, ali mislim da sam obavila dobar posao i definitivno sam sigurna da mogu prevoditi u bilo kojoj situaciji. Bosanci su bili super, jako simpaticni i smijesni i nadam se da cu ih opet sresti. Bilo je i super Kolumbijaca na konferenciji, neki su cak i plakali na rastanku. Upoznali smo tipa koji je bivsi pripadnik gerile, jednog bivseg generala, puno ljudi s invaliditetom koji imaju gomilu duha i jos svakavih zanimljivih likova.

Hrana je ful cudna, jedu juhu od banane za rucak, a za dorucak, pravu pravcatu govedju juhu s komadima mesa i tijesteninom. Najbolja stvar su svijeze iscijedjeni sokovi od svakakvog tropskog voca i super fina kava, koja im je ujedno i nacionalno pice i koje se zove Tinto. Takodjer, osim kave pije se i Aromatica sto je nesto poput caja pripravljenog od raznih vrsta voca i zacinskog bilja poput mente, kamilice i sl. Sve se kuha u vodi vrlo kratko i onda ostavi poklopljeno. Posluzuje se u staklenom vrcu tako da se vide svi kuhani sastojci. Vrlo mirisno, vrlo fino, osvjezavajuce...

Nasla sam se i s prijateljicama iz Nikaragve ciji su muzevi sad u Bogoti i s mojim bivsim sefom. Organizirali su mi predivnu veceru u finom peruanskom restoranu. Sve je bilo jako fino, puno smo se smijali i sve u svemu, bilo je to nezaboravno vece.

Toliko od mene za ovaj put.

Pusa,

I.

Fotke iz Bogote

Na sastanku u Vladi

Tipicna Bogotanska zalogajnica

Momci idu u vecernji izlazak

Ulica s pogledom na brda koja okruzuju grad

U hotelu su se cudili kad smo im rekli da Juga vise ne postoji

Estrella je pas vodic od zene koja je bila na konferenciji

Moji Bosanci kojima sam prevodila

Plaza Bolivar, odnosno glavni gradski trg

Tipicni spanjolski kolonijalni vrt

Cvijece na setu lokalno snimane sapunice

Kolumbijski kongres

Ulica u starom gradu

Sprema se kisa koja pada svaki dan tocno oko 3 popodne

Kolumbija!

Bogota
Source: National Geographic

Source: gosouthamerica.about.com

Ove subote putujem u Bogotu! Organizacija za koju sam prevodila prije jedno dva mjeseca, Landmine Survivors Network, me pozvala da ponovno radim za njih, ovaj put u Kolumbiji. Jedna manja grupa njihovih kolega iz Bosne putuje u Kolumbiju na tjedan dana kako bi prisustvovala nizu sastanaka s predstavnicima kolumbijske vlade i radionica na temu kako sto uspjesnije ukljuciti zrtve mina u svakodnevni zivot. Prije sam za njih prevodila s engleskog na hrvatski, a ovaj put ce to biti sa spanjolskog na hrvatski i obratno. Vrlo sam excited i to ce biti fantasticno iskustvo.

Naravno, uzbudjena sam i sto cu vidjeti Bogotu. To je najjuznije sto cu ikada putovati i jedva cekam da vidim taj grad od 7 milijuna stanovnika. Bogota je na 2,600 metara nadmorske visine, okruzena s planinama i s klimom koja je trenutno slicna nasoj u D.C.-ju. Znaci, moram ponijeti kaput! Ponekad, iako vrlo rijetko, moze pasti i snijeg, cisto zbog tako visokog polozaja grada, ali trenutno svaki dan redovito pada kisa. Prvo letim iz D.C.-ja za Atlantu, a onda iz Atlante za Bogotu, sto je let od 4 sata i 40 minuta. Sto je najbolje od svega, u Bogoti trenutno radi moj bivsi sef iz Nikaragve i jedna draga prijateljica, tako da cu se sigurno vidjeti s njima. Naravno, nosim sa sobom fotic te za razliku od Jeffu stvarno mislim slikati. Ah, jedva cekam!

Puno vise svega kad se vratim a do tada pusa,

I.

Suncana subota

Bok, komadi!

Nisam se dugo javljala jer mi je ovaj tjedan bio prenatrpan raznim obavezama, malim i velikim, te ponekim sastancima i susretima. Jucer sam imala jedan informational interview sto naravno nije razgovor za posao, vec kao sto mu samo ime kaze, prilika da se nekog upozna i ostvari konakt. Takodjer, jucer sam se nasla s dvije cure koje zive i rade u D.C.-ju, a inace su iz Zagreba. Njihovi muzevi su takodjer Amerikanci, tako da osim sto nam svima jako fali Zagreb imamo i to zajednicko...Dogovorile smo se da cemo jedanput mjesecno imati "hrvatski get together".

U utorak sam bila na jednom job fair-u i tak, stalno nesto ima za raditi po tom pitanju. Zasada nema nista novo u vezi posla, ali nadam se da ce se uskoro nesto promjeniti na bolje. Imam neke vijesti vezane za jedan privremeni posao, ali o tome vise u nekom drugom post-u...

Danas smo obavili dobar shopping. Kupili smo set posudja, od bijelog porculana. Nista previse fancy, lijepi, decentni uzorak s tankim prugicama i izbocenjima. Uvijek imam gomilu sarenog posudja i sad sam za promjenu pozelila nesto univerzalno, da mi pase uz sve. Uz to, Jeff mi je kupio fantastican mikser jer se nas stari koji smo kupili u Nikaragvi, iako Phillips, ne nosi bas najbolje sa zubom vremena. Stari mikser cu dati jednoj zeni iz El Salvadora koja cisti u nasoj zgradi i s kojom si uvijek pospikam na spanjolskom. Ako ga bude htjela, naravno.
Jeff si je kupio i dva lijepa odijela koja se sad suzavaju/skracuju i kaj ti ja znam kaj sve ne.

Inace, danas je napokon prestala padati kisa nakon puna tri dana i tri noci i zasjalo je sunce. Malo je i zahladilo, pogotovo po noci, ali nije to jos ni blizu pravoj jeseni. Ma sve je bolje od onih 30C.
A kaj ima kod vas?

Kutije u kojima smo donijeli tanjure i nas novi mikser...

...koji se odmah skompao s tosterom Hello Kitty...

Zdijele iz novog seta posudja (ne znam da li se vide prugice ili ne)...

Nova crno-bijela zdijela kojoj jednostavno nisam mogla odoljeti jer je

1) zdijela, a ja sam slaba na zdijele

2) crno-bijela

3) na prugice

4) super za moje tikve, bundeve & co.

Pusa,

I.

Dosao lola s poklonima

Biljka koja se vise bas i ne drzi jer je ljetna...danas sam ju odlucila "sahraniti", ali prije toga sam uspjela sacuvati par cvijetova za vazu.

Ovo je moje jesenje cvijece koje se super drzi. Mislim da su to mini dalije. Jako su slatke. I naravno, macuhice u pozadini...

Ovo je glavni trg u Briselu. Jeff je zaboravio (?!) slikati u Lisabonu...a iz Brisela se vratio s doslovce tri fotke. No comment. I sad ja nemam kaj staviti na blog! Ivona je predlozila da slikam stan da vidite kako nam je izbi. To nije losa ideja i definitivno cu to napraviti, jedino moram prvo malo pospremiti...znam da me razumijete.

Tulipani su napokon zasadjeni. U svakoj tegli su cetiri lukovice, koje sam zasadila dosta blizu kako im ne bi bilo zima...i sad treba cekati do travnja...

Evo ga kako pokusava zaspati na korpi za prljavi ves jer mu ja ne dam da preprano ode u krevet (bilo je oko 8:30 navecer) i probudi me u 4 ujutro... On je inace strucnjak za jet lag. Hmm...

Jeff se dakle vratio jucer poslijepodne iz Lisabona s puno, puno cokolade i ostalih sitnica, ukljucujuci belgijske vafle. Mljac! Bio je uzasno umoran i neopisivo gladan. Naime, jeo je bez prestanka od kad je stupio nogom u izbu do trenutka kad sam ga napokon pustila da spava u 11 sati. Da nabrojim samo nesto od mnostva toga sto je pojeo: dva poveca kruha, gomile i gomile raznih napitaka (caj, sok, mlijeko), ogromnu zdjelu juhe od piletine s povrcem, brdo cokolade i vafla (baj, baj pokloni), veliku zdijelu punu jogurta, voce i ostale sitnice koje je pronalazio u frizideru. Izjavio je da vise nije gladan tek kad je vec bio napola zaspao. Znaci, to je sve pojeo u vremenskom razmaku od negdje 6:30 do 10:30. Da li ce mu se ista od toga primiti i da li ce mozda dobiti koju deku viska? Naravno da ne!!

Toliko za sada. Idem sakriti sto je ostalo od cokolade i vafla. Zelim vam svima uspjesan tjedan.

Pusa,

I.

I want choco...

Source: www.visitbelgium.com

Dobar dan!

Komentari su super, sve ih citam i drago mi je da se javljate. Stvarno, jos malo pa ce biti kao da zapravo pijuckamo kavu i cavrljamo o svemu sto se dogadja. Nemam feedback od svih na ovaj blog, ali nema veze, dovoljno je i vasih par ociju. Tko voli, nek izvoli, a ko ne....eh, sta ja tu mogu. Nadam se da ste kroz ovih par postova do sada dobile malo bolji uvid u nasu washingtonsku svakodnevicu...to je uostalom i bio cilj.

Cini mi se da je ovaj tjedan bez Jeff stvarno brzo proletio. Covjek se vraca u subotu! Hej, where did time go??? Narucila sam brdo cokolade iz Belgije i jos neke druge stvari, ali on uporno odbija reci da li mi je kupio to sto si zelim. Mrzim iznenadjenja! Zelim poklone sad i odmah!

Jos malo i sve ce biti spremno za Amyin dolazak za Thanksgiving. Amy je za one koji se ne sjecaju Jeffova mladja sestra. Cura je super kuharica i opcenito je jako draga. S njom mogu pricati satima. Vec je obecala da ce napraviti pitu od jabuka, bundeva i tzv. pecan pie za Thanksgiving. Problem je u tome sto ja imam samo jedan protvan za pite...hm. Jeff ce kao i uvijek valjati tijesto jer to mu jako dobro ide. Jedenje pita mu nekim cudom ide jos i bolje.

Inace, u zelji da malo promjenim izgled izbe, jucer sam kupila nove jastuke za dvosjed i jako su zgodni (crno-sivi). Kupila sam i nove podmetace za nase male stolove sa svake strane dvosjeda u zelenoj boji. Naravno, tu si i sveprisutne bundeve koje sam slozila u ludu prugastu crno-bijelu zdjelu. Sve u svemu, svidja mi se. Jako, bas jako volim mijenjati prostor u kojem zivim, makar i sa sitnicama. Naravno, ne mogu nista slikati i staviti na blog jerbo je Dzefri uzeo fotic sa sobom na put.

I jos nesto! Mama Bajsic dolazi 10.1.!!! Naravno, jos mora kupiti kartu, ali bitno je da kupuje druge stvari za put, tipa grah zelencek kod kumica na placu jer ona mora kuhati grah Jeffu, a ovaj ovdje joj ne odgovara. Eto, kaj da kazem. Da uopce ne spominjem da se ne smije unositi nikakva hrana u Ameriku. Keva je legenda, kao i uvijek.

Pusa,

I.

Soliranje

Title: Cat Reading
Author: Helga Sermat
Source: www.allposters.com

Ovaj tjedan sam solo u izbi. Jeff je jucer otputovao za Bruxelles i Lisabon i vraca se sljedeci vikend. Cijeli krevet je samo moj! Jeeeee! Culi smo se telefonski danas i pozalio mi se kako je cijelim putem od Washingtona do Bruxellsa sjedio kraj nekog uzasno smrdljivog Britanca. Grozota. Opcenito mislim da je to jedna od najgorih stvari koja moze zadesiti putnika na putu preko Atlantika. Smrad. Davljenje. Nemogucnost shvacanja da se u 21 stoljecu ljudi iz razvijenih zemalja jednostavno ne peru. I tako 7 i pol sati. I naravno, kad mu je to vjerojatno najvise trebalo u zivotu, nije mu se zastopao nos. Ali mu je zato bio totalno zastopan kad je napokon stigao u hotel! Ah, nepravde li.

Enivej, meni je lijepo samoj doma. Nakon sto obavim sav posao oko trazenja posla (da, to je kao posao sam za sebe za koji nisi placen) citam knjige, kuham i gledam filmove. Jucer sam gledala dobar stari High Fidelity s John Cusackom i super smijesnim Jack Blackom. Valjala sam se od smijeha. Prije nego sto je Jeff otisao, imala sam velike planove tipa, sve cu pospremiti, izbacit suvisne papire, staru nepotrosenu kozmetiku, konacno ili baciti ili smisleno sloziti svoje knjige i hrpe papira s postdiplomskog...Medjutim, samo pronalazim neke isprike i izvlacim se na nedostatak vremena (?!). Sve sto zelim je citati brdo knjiga, casopisa i sl. Danas cu zavrsiti knjigu koju sam zapocela jucer! Super mi je taj osjecaj kad se mozes necemu totalno posvetiti i prepustiti se... Mozda se sutra ipak malo trgnem...

Sta da kazem, nisam jos ni tulipane posadila s kojima sam se toliko hvalila prosli tjedan...

A sta ima kod vas?

Pusa,

I.

And the winner is...

Photo credit: www.dailymail.co.uk

Photo source: http://www.spacetoday.org/

Bilo mi je bas drago kad sam danas nakon budjenja ukljucila komp i uz kavicu procitala da je Al Gore dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj rad na informiranju o globalnom zatopljenju. Ne znam da li ste imale prilike pogledati njegov dokumentarac "An Inconvenient Truth" kojemu je prosle godine dodijeljen Oscar za najbolji dokumentarni film. Ako niste, toplo ga preporucam.

Dobar clanak o nagradi mozete procitati na: http://www.nytimes.com/2007/10/13/world/13nobel.html?pagewanted=1&_r=1&hp

Iako ovdasnji ljudi, a bome i oni u Hrvatskoj, vec dosta znaju o problemu globalnog zatopljenja, ponavljati gradivo nikad nije na odmet, pogotovo zato sto je film nadasve zanimljiv, poucan i dirljiv. To je pogotovo bitno za zemlju kao sto je ova gdje ljudi jos uvijek voze prevelike automobile, imaju ogromne kuce, trose previse energije i neprestano i nemilice konzumiraju sve pred sobom. I iako smo prekjucer isli kupiti macuhice & co. u 9 navecer, nisam mogla da se ne zapitam, zasto gigantski trgovacki centri koji trose ogromne kolicine energije moraju raditi od 7 d0 22 sata svaki bozji dan, ukljucujuci i nedjelju. Pa kaj se desilo s 9 do 5??? Koliko bi se energije ustedilo u ovoj zemlji kad bi ducani radili normalnijim radnim vremenom, kao sto je to bilo nekad!

Ipak, ugrist cu se za jezik i necu vise po Amerikancima jer svatko na svijetu moze vise i bolje, ali cinjenica je da dok ovdasnja politika ne promjeni sustav prioriteta to sto Jeff i ja vozimo najmanji moguci auto, skoro pa nikad ne koristimo AC, stanujemo u malom stanu, koristimo proizvode za ciscenje koji nisu puni otrova i recikliramo sve zivo sto se reciklirati moze i nece bas imati puno ucinka na poboljsanje situacije koja je vec toliko losa da je ocajna. Pitanje je koliko ce i da li ova nagrada utjecati na politiku ovdje, vjerojatno bas i ne, barem ne do sljedecih izbora, ali nadam se da ce se smanjiti broji onih koji okrecu "blind eye" na global warming. U to ime, idem otvoriti prozor i udahnuti malo svijezeg, prohladnog zraka. Kyoto, anyone?

Pusa,

I.

Prvi jesenji dan

Pogled s naseg balkona

Drage curke,

komentari su super i samo dajte. Stvarno mi se svidjaju i sto je jos vaznije, dobivam feedback. Molim jos!

Ovjde je danas po prvi puta malo hladnije i hodam po stanu u carapama, sto je totalna novost od prosle zime. Hajde, valjda je morao doci i taj dan nakon mjeseci i mjeseci bosonogosti...Nije lose malo za promjenu osjetiti hladnocu kad otvorim prozor. Opet mi se pije caj nakon sto godina...

Jucer smo u 9 navecer (da, jadni ljudi ovdje rade do 10, pa ako pozelite kupiti bilo sto sto vam moze zatrebati recimo u 10 navecer, mozete to obaviti bez beda) isli u veliki vrtni centar kupiti nesto jesenjeg cvijeca. Jeff je cijeli dan bio na poslu i dok je dosao doma i pojeo veceru, vec je bilo 9. Kupili smo dosta macuhica za balkon koje su jako slatke i dobro podnose hladnocu. Kupila sam i lukovice tulipana koje se sad sade kako bi cvale u proljece. Nemam pojma kako ce i da li uspjeti u teglama, mada mi Jeffove sestre tvrde da to nije nikakav bed za tulipane. Vidjet cemo, I guess. Bilo bi mi stvarno super da mi propupaju u proljece.

On a more serious note, cijeli dan danas radim na jos jednoj prijavi za posao koja ce mozda biti gotova sutra i spremna za slanje. Jos nista nisam cula vezano za dva posla na koja sam se prijavila. Eto, the job search goes on. Drzite fige.

Pusa,

I.

Pumpkin Carving History

Source: http://www.pumpkincarving101.com/

Without a doubt the most recognizable symbol of Halloween is a pumpkin carved into a jack-o-lantern. To understand the origins of how pumpkin carving began and what it really means we must first take a look at the holiday itself. How long has Halloween been around? Have there always been pumpkins carved? Here are some answers.

For most of the general population it is known as Halloween and is a night for dressing up, telling ghost stories, having spooky parties, trick-or-treating and pumpkin carving. What most people don't know is that Halloween is actually based on an ancient Celtic holiday known as Samhain (pronounced "sow wan"), which means "summer's end".
It was the end of the Celtic year, starting at sundown on October 31st and going through to sundown November 1st. It was a night to honor loved ones that had passed on since the veil between their realm and ours is at it's thinnest on that night.

Celebrated for centuries by the Celts of old, Witches and many other nature based religions, it is the most magical night of the year. It is the Witches' New Year, and the Last Harvest. Although the religious significance of it has passed for the general public, Halloween is a "magical" night for all!

On this magical night, glowing jack-o-lanterns, carved from turnips or gourds, were set on porches and in windows to welcome deceased loved ones, but also to act as protection against malevolent spirits. Burning lumps of coal were used inside as a source of light, later to be replaced by candles.
When European settlers, particularly the Irish, arrived in American they found the native pumpkin to be larger, easier to carve and seemed the perfect choice for jack-o-lanterns. Halloween didn't really catch on big in this country until the late 1800's and has been celebrated in so many ways ever since!

Pumpkins are indigenous to the western hemisphere and were completely unknown in Europe before the time of Columbus. In 1584, the French explorer Jacques Cartier reported from the St. Lawrence region that he had found "gros melons", which was translated into English as "ponpions," or pumpkins. In fact, pumpkins have been grown in America for over 5,000 years. Native Americans called pumpkins "isquotersquash."
Did you know that pumpkins are not a vegetable - they are a fruit! Pumpkins, like gourds, and other varieties of squash are all members of the Cucurbitacae family , which also includes cucumbers, gherkins, and melons.

Bijeg iz grada

Dvonozni prijatelji

Replika broda s kojim su dosli prvi doseljenici

Kolonijalni Williamsburg

Prosli vikend smo uzeli kraci godisnji, jerbo je Jeff uspio dobiti Friday off. U ponedjeljak je bio drzavni praznik, tzv. Columus Day i vjerojatno je cijela zemlja uspjela uhvatiti nesto slobodnog vremena da ode s posla, iako je to ovdje skoro nezamislivo. Barem se tako moglo zakljuciti s obzirom na guzve na cestama. Odlucili smo se za kraci put (tri sata voznje) do Juzne Virginije, odnosno gradica Williamsburga koji je bio prva kolonijalna naseobina na podrucju Sjeverne Amerike. Uz Williamsburg, na tom podrucju se nalaze i mjesta znamenitih bitaka iz doba rata za nezavisnost od Velike Britanije i kolonija prvih doseljenika koji su preplovili Atlanski Ocean iz Velike Britanije na putu za Ameriku.

Moj muz povjesnicar je stvarno uzivao obilazeci sva ta mjesta, a meni je bilo puno draze i vaznije pobjeci na kratko iz grada i maknuti se na par dana iz nase male izbe. Vidjeli smo Atlanski Ocean i puno predivne prirode i malo sam napunila baterije. Bili smo smjesteni u vlastitoj kuci koja se iznajmljuje u sklopu veceg kompleksa i bilo je stvrno zgodno, mir i tisina oko nas. Svako jutro smo isli na bazen i kao mala djeca se igrali picigina. Virginija se inace smatra juznom drzavom i iako nije Deep South kao Alabama, Georgia Mississippi itd. ipak je mentalitet i govor ljudi drugaciji nego recimo u D.C.-ju ili Sjevernoj Virginiji gdje mi zivimo. Da ne govorim o vremenu. Ljudi su se kupali u oceanu, tamo je jos pravo ljeto. Virginija je inace bila vodeca medju juznim drzavama koje su se odvojile od tadasnjih Sjedinjenih Drzava za vrijeme gradjanskog rata jer jednostavno nisu htjeli popustiti Sjeveru i ukinuti ropstvo. Dok nisu izgubili rat, naravno.

Ono sto se meni osobno najvise svidjelo je puno laganiji stil zivota i neka opca opustenost, za raliku od uvijek brzog i zaposlenog D.C.-ja.

Nakon malcice istrazivanja, skuzili smo da ima jos dosta obale koju valja posjetiti ovdje u Virginiji. Na jednom poluotoku koji se zove Hampton postoje mala ribarska sela i bezbroj plaza. Ne bi se bunila kad bi nam to bila sljedeca destinacija. Inace, po povratku u D.C. stvari su krenule istim, starim tokom. I dalje trazim posao i nadam se da ce nesto upaliti. Jeff radi kao manijak cijeli ovaj tjedan i priprema se za radni put u Bruxelles i Lisabon sljedeci vikend. Biti ce na putu tjedan dana tijekom kojih ce morati na gomilu sastanaka i sve sto ide uz to. Ja sam razmisljala da idem s njim s obzirom da nikad nisam bila u Portugalu, ali nakon sto sam saznala da ce u Lisabonu imati svega dan i pol, rekla sam 'sretan ti put, stari'. Mozda nekom drugom prilikom.

Pusa,

I.

Nesto za gledanje

Cudnovato crveno-plavo cvijece iz Juzne Virginije...

Mali panda spava u Washingtonskom Zoo vrtu...

Orhideja iz Washingtonskog Botanickog vrta....

Photograph by James P. Blair

Source: National Geographic

I nas grad...D.C. u noci...

What's going on right now...

Pumpkins, pumpkins everywhere...tako se otprilike moze opisati ovdasnje trenutno stanje duha. Ljudi zude za jeseni iako su vrucine i dalje preko 30C. Ova fotka je s naseg nedavnog izleta na farmu bundevi gdje su se ovakve i slicne ogromne bundeve prodavale i po 40$. Mi smo se naravski, odlucili za one manje jerbo bi nam ova zauzela pola stana... Kao sto znate, 31.10 je Haloween i ljudi vec kite prozore i ulazna vrata s raznim vrlo "zastrasujucim" ukrasima, a klinci su izvan sebe od srece i na samu pomisao na trick-o-treat...Ja bas i ne marim za dubljenje bundeva vec to radosno prepustam Jeffu. Svejedno, moram priznati da ih je lijepo vidjeti na balkonu, sa zapaljenim svijecama...

Inace, lisce jos uvijek nije promjenilo boju i sve je i dalje zeleno. Mozda ce ovo biti moj najtopliji rodjendan u povijesti. Ajde, da i to dozivim.

Pusa svima,

I.

Drage Moje

Daklem, hm-hm (prociscavam grlo)...ne mogu vjerovati, ali i to se dogodilo. Odlucila sam zapoceti s pisanjem bloga. Grozota, ha? Uzas, jeza, blamaza....Ok, ok, nemojte me odmah napasti. Nakon sto mi je Skype potpuno unaprijedio komunikaciju s dragim ljudima, a Facebooka se grozim, odlucih se na ovaj radikalni korak. Cilj ovog (vrlo pocetnickog) bloga je da vam omogucim brz i lagan uvid u ono sto se dogadja ovdje preko bare i da vam ne moram slati slike mejlom i zagusavati vam inboxe. Kak sam dobra, ha?

Znam da sam daleko od vas; tesko je ponekad pisati mejlove kad covjek ima malo vremena, nisu svi koji mi puno znace na Skype-u, itd., itd. Gomila je razloga zasto je u biti dobro imati blog kad zivis tisuce kilometara od svojih dragih prijateljica koje znas vec tisucu godina i uzasno ti fale. Eto, ako ste mislile da ste me se rijesile, nema sanse. Baja se ne da.

Ok, malo sam se izvukla iz Blog-blamaze (barem se nadam). Ono sto zelim je da vas nekoliko imate vjerodostojnu sliku onog sto se dogadja sa mnom, ovdje u D.C.-ju, a nakon D.C.-ja, tko zna gdje. Eto, kao da se nalazimo jednom tjedno na kavi (to mi baj d vej, uzasno, uzasno fali). Naglasak je dakle na "vas nekoliko". Namjerno zelim ovaj krug zadrzati malim jer me nije toliko briga sto drugi misle o tome sto se dogadja u mom zivotu, ali bitno mi je da sam s vama u vezi i da ste ukljucene. Zato, moj blog je moj i vas, ali molim da ne ide dalje. Ako ga zelite proslijediti ili mislite da sam nekog nepravedno iskljucila, samo mi ti spomenite i ja cu sama ispravit stvar.

Jos se pokusavam naci u svemu ovome i nemam pojma kako cu uploadati slike i ostalo, ali valjda ce i to sjesti na svoje mjesto. Bitno je da se krene!

Cujemo se uskoro i dobro dosle!

Pusa svima,
I.