Dvonozni prijatelji
Replika broda s kojim su dosli prvi doseljenici
Prosli vikend smo uzeli kraci godisnji, jerbo je Jeff uspio dobiti Friday off. U ponedjeljak je bio drzavni praznik, tzv. Columus Day i vjerojatno je cijela zemlja uspjela uhvatiti nesto slobodnog vremena da ode s posla, iako je to ovdje skoro nezamislivo. Barem se tako moglo zakljuciti s obzirom na guzve na cestama. Odlucili smo se za kraci put (tri sata voznje) do Juzne Virginije, odnosno gradica Williamsburga koji je bio prva kolonijalna naseobina na podrucju Sjeverne Amerike. Uz Williamsburg, na tom podrucju se nalaze i mjesta znamenitih bitaka iz doba rata za nezavisnost od Velike Britanije i kolonija prvih doseljenika koji su preplovili Atlanski Ocean iz Velike Britanije na putu za Ameriku.
Moj muz povjesnicar je stvarno uzivao obilazeci sva ta mjesta, a meni je bilo puno draze i vaznije pobjeci na kratko iz grada i maknuti se na par dana iz nase male izbe. Vidjeli smo Atlanski Ocean i puno predivne prirode i malo sam napunila baterije. Bili smo smjesteni u vlastitoj kuci koja se iznajmljuje u sklopu veceg kompleksa i bilo je stvrno zgodno, mir i tisina oko nas. Svako jutro smo isli na bazen i kao mala djeca se igrali picigina. Virginija se inace smatra juznom drzavom i iako nije Deep South kao Alabama, Georgia Mississippi itd. ipak je mentalitet i govor ljudi drugaciji nego recimo u D.C.-ju ili Sjevernoj Virginiji gdje mi zivimo. Da ne govorim o vremenu. Ljudi su se kupali u oceanu, tamo je jos pravo ljeto. Virginija je inace bila vodeca medju juznim drzavama koje su se odvojile od tadasnjih Sjedinjenih Drzava za vrijeme gradjanskog rata jer jednostavno nisu htjeli popustiti Sjeveru i ukinuti ropstvo. Dok nisu izgubili rat, naravno.
Ono sto se meni osobno najvise svidjelo je puno laganiji stil zivota i neka opca opustenost, za raliku od uvijek brzog i zaposlenog D.C.-ja.
Nakon malcice istrazivanja, skuzili smo da ima jos dosta obale koju valja posjetiti ovdje u Virginiji. Na jednom poluotoku koji se zove Hampton postoje mala ribarska sela i bezbroj plaza. Ne bi se bunila kad bi nam to bila sljedeca destinacija. Inace, po povratku u D.C. stvari su krenule istim, starim tokom. I dalje trazim posao i nadam se da ce nesto upaliti. Jeff radi kao manijak cijeli ovaj tjedan i priprema se za radni put u Bruxelles i Lisabon sljedeci vikend. Biti ce na putu tjedan dana tijekom kojih ce morati na gomilu sastanaka i sve sto ide uz to. Ja sam razmisljala da idem s njim s obzirom da nikad nisam bila u Portugalu, ali nakon sto sam saznala da ce u Lisabonu imati svega dan i pol, rekla sam 'sretan ti put, stari'. Mozda nekom drugom prilikom.
Pusa,
I.
2 comments:
Draga Baja,
Mislim da sam shvatila kako stvari teku glede bloga i rado cu prokomentirati i uziviti se u tvoje dozivljaje i putovanja.
Nadam se da ce se ovaj moj komentar uspjeti "objaviti" i da cu se uskoro "registrirati" te se potpisati svojim imenom.
Pozdravljam te iz jesenskog Zagreba... da, onog koji u jutarnjim i večernjim satima postaje toliko hladan da se smrzneš od spoznaje da je zima tako blizu.
Ostaj dobro i samo pisi. Bas mi je to zgodno!
Kuma
mislim da si trebala ici s jeffom. lisabon je prekrasan, ali je u osnovi kao i svaki veliki grad. puno bolji dozivljaj te prekrasne zemlje dobijes kad malo zadjes u unutrasnjost, npr. prema jugu, i vidis sume eukaliptusa, bezbrojna stabla pluta i uzasno siromastvo koje tamo vlada. ono sto je mene najvise zapanjilo je upravo ta razilka u nacinu zivota i kolicini novca na obali i samo nekoliko kilometara u unutrasnjosti. by the way, otkud ta pomama za bundevama?
cmooooook.
i.
Post a Comment